Igor Mandić

“Pisce/autore intelektualne/kritičke proze, inače se NE SMATRA PISCIMA, u pravom smislu, jer su to (“u pravom smislu”) samo “beletristi” (pjesnici, novelisti, romanopisci, čak i dramatičari). Bilo koji pop, recimo iz 16. st. koji je sačinio kakav brevijar ili tko zna koja popadija iz recimo 18. ili 20. stoljeća, koja je skuhala koju zbirčicu pjesama uvijek su bili, jesu i bit će VAŽNIJI od PISACA KOJI MISLE! Zato su u “Leksikonu stranih pisaca" (Školska knjiga, Zagreb, 2001) svoje mjesto mogli naći bezbrojni minores-i, beznačajni i u svojim sredinama, uvršteni da se popuni kvota, recimo neke nacionalne književnosti ili ostvari rodno/spolna ravnopravnost zastupljenih, ali na račun važnih intelektualnih pisaca (koji se u predgovoru “Leksikona” tretiraju kao autori “nekih književnih PODVRSTA … (esejisti, putopisci, feljtonisti, momoaristi, filozofi, književni povjesničari, kritičari, teoretičari)”. Naprosto, riječ je o SUZBIJANJU PAMETI u literaturi - čak i kad je riječ o intelektualcima koji znaju pisati i za “široke mase”, odnosno od njih biti prihvaćeni.

Ovo pišem i pro domo sua, jer sam u mnogo navrata iskusio takvo podcjenjivačko odbacivanje u vlastitoj sredini. Moje knjige intelektualno-kritičke proze (eseji, feljtoni, polemike) desetljećima su gurane na stranu, jer je moj raznorodni opus naprosto isuviše kabast … Kad se prestalo da me se tretira tek pukim novinarom (jer sam sudionikom u štampi po medijskom duhu vremena, kao moj uzor A. G. M.!), onda je smišljen PRETINAC - PUBLICISTIKA. To je ama baš glupav pojam … Dokonao sam, ne baš tako davno (jer da jesam na vrijeme, bio bih se preorijentirao!), kako je u Hrvatskoj tekstualnosti BOLJE BITI MAKAR I OSREDNJI autor fikcionalne proze (iz lijenosti i gluposti zvane “beletristikom”) nego NAJPAMETNIJI AUTOR INTELEKTUALNE PROZE. Ali ako sam i to dokonao, ponovno sam se vratio staroj mudrosti:
“Radi svoj posao i ne očekuj pljesak”, a pljusak govana ionako nas sve čeka kad nam lijes spuste u raku…”
― Igor Mandić, Predsmrtni dnevnik