What do you think?
Rate this book
Plotinus on the Nature of the Soul, Being the Fourth Ennead, Translated from the Greek
Plotinus (204/5-270 CE) was the first and greatest of Neoplatonic philosophers. His writings were edited by his disciple Porphyry, who published them many years after his master's death in six sets of nine treatises each (the Enneads).
Plotinus regarded Plato as his master, and his own philosophy is a profoundly original development of the Platonism of the first two centuries of the Christian era and the closely related thought of the Neopythagoreans, with some influences from Aristotle and his followers and the Stoics, whose writings he knew well but used critically. He is a unique combination of mystic and Hellenic rationalist. His thought dominated later Greek philosophy and influenced both Christians and Moslems, and is still alive today because of its union of rationality and intense religious experience.
Plotinus regarded Plato as his master, and his own philosophy is a profoundly original development of the Platonism of the first two centuries of the Christian era and the closely related thought of the Neopythagoreans, with some influences from Aristotle and his followers and the Stoics, whose writings he knew well but used critically. He is a unique combination of mystic and Hellenic rationalist. His thought dominated later Greek philosophy and influenced both Christians and Moslems, and is still alive today because of its union of rationality and intense religious experience.
166 pages, Paperback
First published January 1, 250
2 people are currently reading
73 people want to read
About the author
Plotinus
387 books310 followersEgyptian-born Roman philosopher Plotinus and his successors in the 3rd century at Alexandria founded and developed Neoplatonism, a philosophical system, which, based on Platonism with elements of mysticism and some Judaic and Christian concepts, posits a single source from which all existence emanates and with which one mystically can unite an individual soul;
The Enneads
collects his writings.
Saint Thomas Aquinas combined elements of this system and other philosophy within a context of Christian thought.
People widely consider this major of the ancient world alongside Ammonius Saccas, his teacher.
He influenced in late antiquity. Much of our biographical information about Plotinus comes from preface of Porphyry to his edition. His metaphysical writings inspired centuries of pagan, Islamic, and Gnostic metaphysicians and mystics.
https://en.wikipedia.org/wiki/Plotinus
Saint Thomas Aquinas combined elements of this system and other philosophy within a context of Christian thought.
People widely consider this major of the ancient world alongside Ammonius Saccas, his teacher.
He influenced in late antiquity. Much of our biographical information about Plotinus comes from preface of Porphyry to his edition. His metaphysical writings inspired centuries of pagan, Islamic, and Gnostic metaphysicians and mystics.
https://en.wikipedia.org/wiki/Plotinus
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 3 of 3 reviews
February 28, 2019
Književne novine
Beograd, 1984.
Prijevod sa starogrčkog, predgovor i napomene: Slobodan Blagojević
Plotinov jezik je kulerski, samouvjeren, logički siguran. Mnogi će se porezati na Plotinove kognitivne oštrice.
Prije svega bih istaknuo (ne)prevodivi Aristotelov pojam "enteleheja" koji je u biti Aristotelov neologizam. Ne bih sad kontekstualizirao ovaj Aristotelov pojam unutar Plotinove spike već bih naglasio ovaj pojam u vidu toga da je on paradigmatski primjer spone jezika i uma. Na koji način? Na način toga što je prevođenje vrlo često nemoguće u smislu toga što je prevođenje uvijek zapravo ponovno pisanje nekog djela. "Enteleheja", prema Slobodanovim fusnotama, znači usvrhovljenost, sebe-imanje-u-svrsi te samosvrhovitost. Ne postoji konkretna hrvatska riječ, a samim time ni hrvatski pojam, kojim bi se ovaj grecizam zapravo preveo. Dakako, jezik prijevoda je srpski, pa u biti ovo vrijedi i za srpski jezik.
Citat kojeg prvo bacam je s početka ovog toma te razgraničava duše od Duše:
"U umstvenom poretku (vlada) istinsko bivstvo. Um je najizvrsniji deo tog (poretka), a i duše su tamo. Jer one potiču odande i nalaze se ovde. Onaj poredak ima netelesne duše, a ovaj ima one koje su već postale u telima i koje su podeljene telima. Tamo je čitav um zajedno i nije rastavljen niti podeljen, a sve duše su zajedno u večnom poretku i nisu prostorno razdvojene. Um je dakle večno bez razlika i nedeljiv, a duša je (samo) tamo bez razlika i nedeljiva a po svojoj prirodi može da se deli. Jer njeno deljenje je udaljuje (odavde) i postanak u telima. Dakle s pravom se tvrdi da je ona deljiva u telima, jer se, ona tako udaljava i deli. Kada je tada i nedeljiva? Jer se nije cela udaljila (odande), već postoji neki njen deo koji nije došao (ovamo) i kome nije prirođeno da se deli. To što se u -Timaju- tvrdi da je -duša bivstvo koje je smešano iz nedeljivog i iz onog deljivog koje je u telima- isto je kao kad bi se reklo da je ono smešano iz one koja ide gore i dole i one koja je odande čvrsto držana, ali se ipak, izlila do ovih (bića ovde) kao poluprečnik iz središta kruga."
Bacam još jedan opaki citat:
"Pošto je zaista stvoren kao neka lepa i raznovrsna kuća, (ovaj svet) nije odvojen od svog tvorca, no, s druge strane, nije se pridružio njoj, ali, ipak se smatra da je svugde u celini vredan pažnje koja mu je korisna i za biće i za lepotu koliko je moguće njemu da učestvuje u biću- a onom što njime upravlja ne škodi. Jer ono upravlja mirujući iznad. To je način na koji je (ovaj svet) udušen: on ima dušu koja nije njegova već je za njega, njime se vlada a on ne vlada, on je posedovan a ne poseduje. Jer on se nalazi u duši koja ga održava, i ništa nije lišeno nje...."
Koja je ubojitost ovog citata? Prije svega Plotin kaže da se cijeli ovaj svijet nalazi u Duši. Dakle, plitkost i pogrešnost materijalizma i scientizma se ruši kao ekonomija 2008. Ovaj citat preokreće blesavi sud da se duša nalazi u tijelu. Ne samo da se tijelo nalazi u duši, već se i cijeli svijet nalazi u duši. Bog je svugdje u svijetu te je iznad svijeta.
Idući citat je također kul jer u njemu Plotin govori o cirkulaciji duša između Uma/Duše/Prapočela/Boga i ovog svijeta:
"No, duše ne dolaze ni hotimično ni poslate; ta hotimičnost sigurno nije takva kao da su (one nešto) izabrale, već kao što je igranje nešto prirodno ili kao što je prirodna žalja za brakom ili kao što nas ne pokreće promišljanje da učinimo nešto plemenito. Ali, takvom i takvom (biću) je uvek nešto određeno dosuđeno, nešto sada a nešto posle. I um koji je pre sveta ima sudbinu da, toliki koliki je, ostaje tamo i da šalje. A to pojedinačno što šalje potpada pod jedan opšti zakon, jer to opšte se nalazi u svakom pojedinačnom, i taj zakon ne dobija spolja svoju snagu da se dovrši, već je dat u onom što treba da ga upotrebi i što ga nosi u sebi; i kad dođe vreme da nastane to što on hoće, tada to stvaraju sama ona (bića) koja ga poseduju tako da ga dovršavaju, zato što ga nose u sebi ojačenog budući da je učvršćen u njima. On ih tako reći nadilazi i stvara u njima žudnju i bolni napor da odu tamo gde im je on, koji je u njima, govori da odu."
Dakle, svaki partikularitet živi kroz univerzalno Prapočelo, svaka duša je plam izvorne vatre.
U ovom tomu Eneada Plotin baca mit o Pandorinoj kutiji tvrdeći da je to metafora koja izražava uvjerenje da treba odbaciti sve darove ovoga svijeta i težiti isključivo umstvenom poretku odnosno Umu/Dobru/Duši/Prapočelu/Bogu.
Trojstvo Boga se javlja po prvi puta u Eneadama u ovoj Eneadi. Ovo me zbunilo te nisam shvatio zašto je Plotin na ovaj način razdvojio temeljne pojmove. Prema Plotinu Kron je Um, Uran je Jedno, a Zeus je Duša. Zeusa opisuje Plotin frazama; "koji gospodari" i koji "sve uređuje". Zeus je kingpin Plotinova paganizma.
Plotinov paganizam se javlja opet u uvjerenju da svemirska tijela (uključujući i Zemlju) imaju dušu. Plotin raspravlja o vjerojatnosti toga da zvijezde i Zemlja posjeduju čula. Čak navodi da preko čula svemirska tijela dobivaju poruke molitvi molitelja, magova i svih drugih koji pokušavaju stupiti u kontakt s višim sferama.
Očito je kako je Plotinovo doba bilo toliko različito od našeg da nam je danas to jako čudno shvatiti, taj mentalitet i tu filozofiju. Magička nasuprot faustovskoj kulturi.
ČITAJTE PLOTINA!
¡Hasta luego!
Beograd, 1984.
Prijevod sa starogrčkog, predgovor i napomene: Slobodan Blagojević
Plotinov jezik je kulerski, samouvjeren, logički siguran. Mnogi će se porezati na Plotinove kognitivne oštrice.
Prije svega bih istaknuo (ne)prevodivi Aristotelov pojam "enteleheja" koji je u biti Aristotelov neologizam. Ne bih sad kontekstualizirao ovaj Aristotelov pojam unutar Plotinove spike već bih naglasio ovaj pojam u vidu toga da je on paradigmatski primjer spone jezika i uma. Na koji način? Na način toga što je prevođenje vrlo često nemoguće u smislu toga što je prevođenje uvijek zapravo ponovno pisanje nekog djela. "Enteleheja", prema Slobodanovim fusnotama, znači usvrhovljenost, sebe-imanje-u-svrsi te samosvrhovitost. Ne postoji konkretna hrvatska riječ, a samim time ni hrvatski pojam, kojim bi se ovaj grecizam zapravo preveo. Dakako, jezik prijevoda je srpski, pa u biti ovo vrijedi i za srpski jezik.
Citat kojeg prvo bacam je s početka ovog toma te razgraničava duše od Duše:
"U umstvenom poretku (vlada) istinsko bivstvo. Um je najizvrsniji deo tog (poretka), a i duše su tamo. Jer one potiču odande i nalaze se ovde. Onaj poredak ima netelesne duše, a ovaj ima one koje su već postale u telima i koje su podeljene telima. Tamo je čitav um zajedno i nije rastavljen niti podeljen, a sve duše su zajedno u večnom poretku i nisu prostorno razdvojene. Um je dakle večno bez razlika i nedeljiv, a duša je (samo) tamo bez razlika i nedeljiva a po svojoj prirodi može da se deli. Jer njeno deljenje je udaljuje (odavde) i postanak u telima. Dakle s pravom se tvrdi da je ona deljiva u telima, jer se, ona tako udaljava i deli. Kada je tada i nedeljiva? Jer se nije cela udaljila (odande), već postoji neki njen deo koji nije došao (ovamo) i kome nije prirođeno da se deli. To što se u -Timaju- tvrdi da je -duša bivstvo koje je smešano iz nedeljivog i iz onog deljivog koje je u telima- isto je kao kad bi se reklo da je ono smešano iz one koja ide gore i dole i one koja je odande čvrsto držana, ali se ipak, izlila do ovih (bića ovde) kao poluprečnik iz središta kruga."
Bacam još jedan opaki citat:
"Pošto je zaista stvoren kao neka lepa i raznovrsna kuća, (ovaj svet) nije odvojen od svog tvorca, no, s druge strane, nije se pridružio njoj, ali, ipak se smatra da je svugde u celini vredan pažnje koja mu je korisna i za biće i za lepotu koliko je moguće njemu da učestvuje u biću- a onom što njime upravlja ne škodi. Jer ono upravlja mirujući iznad. To je način na koji je (ovaj svet) udušen: on ima dušu koja nije njegova već je za njega, njime se vlada a on ne vlada, on je posedovan a ne poseduje. Jer on se nalazi u duši koja ga održava, i ništa nije lišeno nje...."
Koja je ubojitost ovog citata? Prije svega Plotin kaže da se cijeli ovaj svijet nalazi u Duši. Dakle, plitkost i pogrešnost materijalizma i scientizma se ruši kao ekonomija 2008. Ovaj citat preokreće blesavi sud da se duša nalazi u tijelu. Ne samo da se tijelo nalazi u duši, već se i cijeli svijet nalazi u duši. Bog je svugdje u svijetu te je iznad svijeta.
Idući citat je također kul jer u njemu Plotin govori o cirkulaciji duša između Uma/Duše/Prapočela/Boga i ovog svijeta:
"No, duše ne dolaze ni hotimično ni poslate; ta hotimičnost sigurno nije takva kao da su (one nešto) izabrale, već kao što je igranje nešto prirodno ili kao što je prirodna žalja za brakom ili kao što nas ne pokreće promišljanje da učinimo nešto plemenito. Ali, takvom i takvom (biću) je uvek nešto određeno dosuđeno, nešto sada a nešto posle. I um koji je pre sveta ima sudbinu da, toliki koliki je, ostaje tamo i da šalje. A to pojedinačno što šalje potpada pod jedan opšti zakon, jer to opšte se nalazi u svakom pojedinačnom, i taj zakon ne dobija spolja svoju snagu da se dovrši, već je dat u onom što treba da ga upotrebi i što ga nosi u sebi; i kad dođe vreme da nastane to što on hoće, tada to stvaraju sama ona (bića) koja ga poseduju tako da ga dovršavaju, zato što ga nose u sebi ojačenog budući da je učvršćen u njima. On ih tako reći nadilazi i stvara u njima žudnju i bolni napor da odu tamo gde im je on, koji je u njima, govori da odu."
Dakle, svaki partikularitet živi kroz univerzalno Prapočelo, svaka duša je plam izvorne vatre.
U ovom tomu Eneada Plotin baca mit o Pandorinoj kutiji tvrdeći da je to metafora koja izražava uvjerenje da treba odbaciti sve darove ovoga svijeta i težiti isključivo umstvenom poretku odnosno Umu/Dobru/Duši/Prapočelu/Bogu.
Trojstvo Boga se javlja po prvi puta u Eneadama u ovoj Eneadi. Ovo me zbunilo te nisam shvatio zašto je Plotin na ovaj način razdvojio temeljne pojmove. Prema Plotinu Kron je Um, Uran je Jedno, a Zeus je Duša. Zeusa opisuje Plotin frazama; "koji gospodari" i koji "sve uređuje". Zeus je kingpin Plotinova paganizma.
Plotinov paganizam se javlja opet u uvjerenju da svemirska tijela (uključujući i Zemlju) imaju dušu. Plotin raspravlja o vjerojatnosti toga da zvijezde i Zemlja posjeduju čula. Čak navodi da preko čula svemirska tijela dobivaju poruke molitvi molitelja, magova i svih drugih koji pokušavaju stupiti u kontakt s višim sferama.
Očito je kako je Plotinovo doba bilo toliko različito od našeg da nam je danas to jako čudno shvatiti, taj mentalitet i tu filozofiju. Magička nasuprot faustovskoj kulturi.
ČITAJTE PLOTINA!
¡Hasta luego!
July 6, 2018
Art does not deliberate
Plotinus's mystical descent (ascent?) into the complexities of the soul take center stage here. Inquiries into the soul's relationship to itself, its appetites and intelligence, its powers and relation to the ensouled Universe, dizzying discursions on the nature of memory and perception, unity and multiplicity, and the construction of a soulful worldview that eschews the mechanism of Epicurean atomism and contradictions of Peripatetic hylomorphism. Attempting to marry the unordered spontaneity of a universe with little concern for its parts with the deliberative will of the individual soul collides two strands of Platonism, that of a gnostic-infused negativity with which man should regard his position in the cosmos and the sense-world's embryonic relationship with the positive actuality of the intelligible domain. In hoping to reconcile free will and necessity Plotinus falls short, but like an hourglass turned on its head the way is paved for a relational synthesis. The relation of man to the world is a matter of position, and self-imposed isolation from Nature's design is his ultimate sin.
Plotinus's mystical descent (ascent?) into the complexities of the soul take center stage here. Inquiries into the soul's relationship to itself, its appetites and intelligence, its powers and relation to the ensouled Universe, dizzying discursions on the nature of memory and perception, unity and multiplicity, and the construction of a soulful worldview that eschews the mechanism of Epicurean atomism and contradictions of Peripatetic hylomorphism. Attempting to marry the unordered spontaneity of a universe with little concern for its parts with the deliberative will of the individual soul collides two strands of Platonism, that of a gnostic-infused negativity with which man should regard his position in the cosmos and the sense-world's embryonic relationship with the positive actuality of the intelligible domain. In hoping to reconcile free will and necessity Plotinus falls short, but like an hourglass turned on its head the way is paved for a relational synthesis. The relation of man to the world is a matter of position, and self-imposed isolation from Nature's design is his ultimate sin.
September 2, 2015
IV. 8 is where it is at.
Displaying 1 - 3 of 3 reviews