Predrag Matvejević

“Kad započnu priče o vjetrovima nema im kraja. Ne govori se samo o onima koji pušu u okolici, nego i drugdje, nadaleko. Stanovnici ih dočekuju na razne načine, prepoznaju ih i slute, nagovješćuju, tumače, spore se oko njih. Poznaju - ili vjeruju da poznaju - ne samo njihovu narav i ćudi, smjer ili snagu, nego i težinu im, čak i zapreminu, prepoznaju njihovu huku, miris, dodir, “boju i same oblike” (prenosim riječi i rečenice koje je maločas izgovorio Zane). Kolika je doista težina vjetra i kakva mu je zapremina, što je njegova snaga i u čemu je praznina, miriše li i koje je boje, zašto huči ili ječi, kako dodiruje okolne predmete i čime to čini - o tome svjedoče pamćenja i ispovijedi. Od toga ponekad i nastaju priče.

Ima li i vjetar sjenu ? - jedni postavljaju takva pitanja, drugi ih smatraju neumjesnima. Oblike vjetra odaju povijene grane masline i bora, polegli buseni i trsovi, povaljano šiblje i trska - u njima su njegovi otisci : igre, figure, bjesovi. Svemu što mu se nađe na putu vjetar oduzima ili pridaje neke vlastite boje - boje vjetra koje se ne naziru prostim okom. Pokupi i raznese sjeme i cvat brnistre, rute i ruzmarina, oduzme ili preda okolici mirise kadulje, sljeza, lavande i svega što zatekne unaokolo, na kopnu ili površini mora, u samoj Laguni. Zemlja i pijesak se pod njegovim naletom povuku i ogole, stijene i zidovi se udube i ogule. Burama i tramontanama nisu odoljele ni prošlost ni povijest Venecije.”
― Predrag Matvejević, Druga Venecija

“Pravi ribari psuju, ali ne kradu. Srde se i prepiru (zbog nevremena, slaba ulova ili nesposobnih pomoćnika), ali ne nasrću jedan na drugog: ne tuku se kao što to povremeno čine lučki radnici ili obični seljani. Ima i među njima sporova (tko će na koju stranu ili s koje pošte baciti mrežu, kako ili kad je valja dići), ali ih nema ni izdaleka onoliko koliko ih je oko posjeda zemlje. Lakše je dijeliti more nego zemlju, teže ga je posjedovati.”
― Predrag Matvejević, Mediteranski Brevijar: Hrvatski Klasici